Anatomija tišine

Zbirka kratkih priča Anatomija tišine ukazuje se kao pročelje s mnoštvom prozora i ukrasnih štukatura samo naizgled mirne građevine, naseljene običnim, svakodnevnim likovima. A zatim se, jedan po jedan, prozori počinju otvarati te se iz prostora skrivenih u unutrašnjosti začuju plač, lavež, vrisak, a ponekad i tišina. Da, u ovim pričama tišina ima svoj glas, mijenja tonove ovisno o sadržaju, ali težina joj je uvijek ista. Nemjerljiva jedinicom za masu, ona postaje sila koja djeluje na svaku od priča, istiskujući pritom oslobođenje. Ili barem pokušaj oslobođenja.

Priče su u pragmatičnom smislu podijeljene na one napisane u prvom licu i one napisane u trećem, težeći tako prema autentičnosti doživljenog, istinitosti emocija i oživljavanju sjećanja, koja su se u nekima od njih naposljetku odlučila vješto sakriti u zaborav.

Anatomija tišine već je izrezbarena u ovom autorici dragocjenom, finom drvetu, dobivenom iz stabla jednoga života. Priče bez imena likova otvoreni su prozori iza kojih se mogu prepoznati i doživjeti mnoge od mogućih čitateljica, pa i čitatelja. Pjesme koje se nalaze na kraju svake od priča jedan su fini dodatni, završni sloj. Odušak su emocija nakon ispovijedi, odmor, pokora nakon priznanja.

Precizno secirana i lišena nepoznanica, zbirka Anatomija tišine obraća se ponajprije ženama kojima je šutnja, iako svojevoljno izabrana, postala teret. Sada, da, teret kao masa, mrtvo tkivo što desetljećima odumire, šireći oko sebe miris straha, zadovoljavajući se preživljavanjem i odugovlačenjem agonije.

Rez je bio neophodan, no pacijentica je preživjela.