Zadnja pošta Osijek

„Nenad Rizvanović zida novi grad, sagdašnji i negdašnji istovremeno. Vješto i zavodljivo spaja dijelove povijesti, priča, intriga, stvarajući zabavnu, a povremeno i posve izmaštanu essekersku cjelinu. Ruku pod ruku s glavnim junakom Lavoslavom Krausom, kroz burna događanja 20. stoljeća prolaze dadaisti, Filakovac, Krleža, Čaruga, Mustafa Golubić, Gregor von Rezzori, Jeanne Moreau i mnogi drugi. Vrijedno je pročitati ovaj roman, jer koliko sutra, iz Zagreba, Černovica, Pešte, Beograda, Venecije, svejedno odakle, valja opet krenuti put zadnje pošte, u Osijek.“ 

— Nedim Tanović

Roman Zadnja pošta Osijek neobična je pikareska jednoga antiheroja koji pripovijedajući svoj život – biografiju kojoj dakako ne treba sasvim vjerovati – pripovijeda zapravo osječko dvadeseto stoljeće, ali i ono slavonsko, hrvatsko, austrougarsko i jugoslavensko.

Najveća vrijednost ovoga romana leži u njegovom stilu i njegovom posebnom elementu: sasvim neusiljenom jeziku. Ova proza od početka, pogotovo u usporedbi s opterećenošću pravilima sintakse i rječnika domaćih pisaca, stvara osjećaj pripovjedača i likova koji govore prirodno i slobodno. Iako je ta prirodnost iluzija, vještina pisca u tome je da učini pripovijedanje i govor likova prirodnim i nesputanim – od dijaloga, unutarnjih monologa preko svjedočanstava koja su na granici kakvog zapisa ili transkripta govora poludjelog kazivača i modernističke groteske, do misli junakinje i reminiscencije o bitkama u Prvom svjetskom ratu na bojišnicama europskog Istoka.

Autor uzima mnoge slobode u stilskim izborima, pogotovo onima vezanima za jezik i rječnik, slobode kakve se rijetko vide u domaćoj književnosti. Njegovi Slavonci zvuče uvjerljivo upravo radi toga što autor skida i dokida ograničenja u jeziku, ona leksička i sintaktička iznad svega, redukcije koje je najvećim dijelom nametnula ideologija. Jezični standard drugoga vremena, dijalektalizmi, „švapski“, „šokački“, „istočni“, idiomatski izrazi, slavonska ikavica i ekavica, posuđenice, govor grada, kolokvijalizmi, sve se to miješa u točki u kojoj pripovjedač pokušava objediniti i svoj jezik, diskurs, stavove, misli i vlastitu povijest, koja se odvija kroz onu opću, političku i, nažalost, povijest sukoba, ratova, mržnji i nesporazuma bliskih.